Ljudi koji rade za novac i ljudi za koje radi novac
Godina 1801, dolina u srednjoj Italiji. Jednom davno, dva mlada ambiciozna pobratima, Pablo i Bruno, živjeli su zajedno u malom talijanskom selu.
Pobratimi su bili najbolji prijatelji. I veliki sanjari.
Neprestano su pričali kako će jednoga dana, na neki način, postati najbogatiji ljudi u selu. Obojica su bili bistri momci i dobri radnici. Sve što im je bilo potrebno – bila je prilika.
Jednog dana prilika im se pružila. Seoske vlasti su odlučile da unajme dva čovjeka koji će nositi vodu iz rijeke do cisterne na seoskom trgu. Posao su dobili Pablo i Bruno. Svaki mladić je zgrabio dvije kante i krenuo na rijeku. Do kraja dana napunili su seosku cisternu do vrha. Seoski starješina im je plaćao po svakoj donesenoj kanti vode.
„Ostvario nam se san!“, povikao je Bruno. „Ne mogu vjerovati koliko imamo sreće.“
Međutim, Pablo nije bio toliko zadovoljan, boljela su ga leđa, a ruke su mu bile pune žuljeva od nošenja teških kanti. Mučilo ga je što će idućeg jutra morati ponovo ustati i krenuti na posao. Zakleo se da će smisliti bolji način prenošenja vode od rijeke do sela.
Pablo, graditelj cjevovoda
„Bruno, imam plan“, rekao je Pablo idućeg jutra dok su uzimali kante i kretali ka rijeci. „Umjesto da vučemo kante po cijeli dan za male pare, hajde da izgradimo cjevovod od rijeke do sela.“
Bruno se iznenada zaustavio… „Cjevovod! Tko je još čuo za tako nešto!“, povikao je. „Imamo sjajan posao, Pablo. Mogu da donesem sto kanti dnevno. Za novčić po kanti, to je sto na dan! Obogatit ću se! Do kraja tjedna, moći ću kupiti par novih cipela. Do kraja mjeseca, kravu. Za šest mjeseci mogu izgraditi novu kuću. Imamo najbolji posao u selu. Imamo slobodne vikende i dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora. Doživotno smo osigurani! Ne dosađuj mi s tim tvojim cjevovodom.“
Međutim, Pablo se nije dao tako lako obeshrabriti. Strpljivo je svom najboljem prijatelju objasnio plan s cjevovodom. Pablo bi dio dana nosio kante, a ostatak dana i vikende provodio bi gradeći cjevovod. Znao je da će kopanje kanala kroz kamenito tlo biti težak zadatak. A s obzirom na to da je bio plaćen po kanti donesene vode, znao je i da će mu u prvo vrijeme zarada biti manja. Isto tako, znao je da će mu biti potrebna jedna godina, možda i dvije, prije nego što se njegov trud počne naveliko isplaćivati.Ali Pablo je vjerovao u svoj san i bacio se na posao.
Mali napor daje velike rezultate
Bruno i ostatak sela počeli su ismijavati Pabla, tako što su ga nazvali „Pablo, graditelj cjevovoda“. Bruno, koji je zarađivao gotovo dvostruko više od Pabla, razmetao se trošenjem novca. Kupio je magarca s kožnim sedlom i držao ga privezanog ispred svoje nove kuće. Kupovao je raskošnu odjeću i skupo plaćao večere u restoranu. Seljaci su ga zvali Gospodin Bruno, veselili se kada bi plaćao piće u krčmi i glasno se smijali njegovim šalama.
Dok je Bruno svake večeri i vikendom ležao u ležaljci, Pablo je postavljao cjevovod. Prvih nekoliko mjeseci nije bilo vidljivih rezultata. Posao je bio težak – teži čak i od Bruninog, jer Pablo je radio i prekovremeno i vikendima.
Ali, Pablo se podsjećao da se sutrašnji snovi ispunjavaju na današnjim odricanjima. Dan za danom, kopao je metar po metar.
Jedan po jedan, rezultat je vijedan
„Jedan po jedan, rezultat je vrijedan“, pjevušio je dok je pijukom razbijao kamen. Centimetri su se pretvarali u metre, metri u kilometre.., sve dok cjevovod nije bio gotov.
„Kratkoročni napor je dugoročni dobitak“, podsjećao se kada bi teturajući od umora ulazio u svoju skromnu kućicu na kraju još jednog radnog dana. Mjerio je svoj uspjeh postavljajući ciljeve i izvršavajući ih, znajući da će s vremenom rezultati daleko nadmašiti njegove napore.
„Drži cilj pred očima…“
„Drži cilj pred očima“, stalno je ponavljao dok je tonuo u san praćen zvukovima smijeha iz obližnje seoske krčme.
Situacija se mijenja.
Dani su se pretvarali u mjesece. Jednoga dana Pablo je shvatio da je njegov cjevovod napola završen, što je značilo da je trebalo prijeći upola manji put da bi svoje kante napunio vodom! Dodatno vrijeme je upotrijebio da užurbano radi na završavanju cjevovoda. Dan završetka cjevovoda sve više se približavao.
Dok je prekidao rad da bi se odmorio, promatrao je svog dobrog prijatelja Bruna kako vuče svoje kante s vodom. Brunina ramena su bila pognutija nego ikada. Bio je bolno pogrbljen, koračao je koracima usporenim svakodnevnih naporima. Bio je ljut i turoban, mrzeći što je osuđen na to da nosi kante dan za danom do kraja života.
Bruno je sve manje vremena provodio u ležaljci, a sve više u krčmi. Kada su gosti krčme vidjeli kako dolazi Bruno, počeli bi šaptati: „Evo Bruna, vodonoše“ i smijali bi se kada bi seoski pijanac počeo da imitira kako Bruno pogrbljeno hoda vukući noge. Bruno više nije svima plaćao piće ili pričao viceve, već je radije sjedio sam u mračnom kutku krčme, okružen praznim flašama.
Pasivni prihod (cjevovod)
Konačno, Pablov veliki dan je došao – cjevovod je bio završen! Mještani sela su se okupili kada je voda šiknula iz cjevovoda u seosku cisternu!
Kada je selo dobilo stalan dotok svježe vode, ljudi iz okoline su se doseljavali i selo je raslo i napredovalo.
Kada je završen cjevovod, Pablo više nije morao nositi kante s vodom. Voda je tekla – radio on ili ne. Tekla je dok je jeo. Tekla je dok je spavao. Tekla je vikendima dok se zabavljao. Što je više vode teklo u selu, to je više novca teklo u Pablove džepove!
Pablo, graditelj cjevovoda, postao je Pablo čarobnjak. Političari su ga slavili zbog njegove dalekovidosti i molili ga da se kandidira za gradonačelnika. Međutim, Pablo je znao da ono što je postigao nije bilo čudo, nego samo prva stepenica prema ostvarenju velikog, velikog sna. Pablo je imao planove koji su dosezali daleko izvan njegovog sela.
Pablo je planirao da izgradi cjevovode po cijelom svijetu!
Pridobivanje prijatelja za pomoć
Cjevovod je Bruna izbacio iz posla, a Pabla je boljelo što vidi starog prijatelja kako u krčmi moljaka da mu neko plati piće. Stoga je dogovorio sastanak s Brunom.
„Bruno, došao sam te zamoliti za pomoć. “ Bruno je ispravio svoja pognuta ramena, a tamne oči su mu se stisnule. „Nemoj mi se rugati“, zasiktao je.
„Nisam došao kod tebe da likujem“, odgovorio je Pablo. „Došao sam da ti ponudim dobru poslovnu priliku. Trebalo mi je više od dvije godine da završim prvi cjevovod. Puno sam naučio tijekom te dvije godine! Sada znam koje alate da koristim. Gdje da kopam. Kako da polažem cijevi. Tijekom obavljanja posla vodio sam bilješke i razvio sistem koji će mi omogućiti da izgradim drugi cjevovod mnogo lakše i brže nego prvi.. I treći… I četvrti. Mogao bih sam da izgradim cjevovod za godinu dana. Ali to ne bi bio najbolji način da iskoristim vrijeme. Ono što namjeravam, je da naučim tebe kako se gradi cjevovod, a tada bi ti naučio druge, oni bi podučavali dalje sve dok do svakog sela u okolini ne bude postojao cjevovod, pa do svakog sela u zemlji…I na kraju, do svakog sela u svijetu! „Zamisli samo“, nastavio je Pablo, „mogli bismo dobiti mali postotak od svake litre vode koja prolazi kroz te cijevi. Što više vode prođe kroz cijevi, više će novca teći u naše džepove. Cjevovod, koji sam izgradio, nije ispunjenje mog sna. To je samo početak!“
Bruno je konačno shvatio cjelokupni plan. Nasmiješio se i ispružio žuljevitu ruku svom dragom prijatelju. Rukovali su se i zagrlili, kao davno izgubljeni prijatelji.
Snovi o cjevovodima u svijetu vodonoša
Godine su prošle. Pablo i Bruno odavno su se povukli u zasluženu mirovinu. Njihov svjetski raširen posao s cjevovodima i dalje je donosio milijune dolara na njihove bankovne račune.
Ponekad bi putujući nailazili na mladiće koji su nosili kante s vodom. Prijatelji iz djetinjstva zaustavili bi se i ispričali tim mladim ljudima svoju priču i ponudili pomoć pri izgradnji njihovog cjevovoda. Nekolicina bi poslušala i ugrabila priliku za pokretanje posla s cjevovodima. Ali, nažalost, većina vodonoša žurno bi odbacila svaku pomisao o cjevovodu.
Pablo i Bruno svaki put su slušali iste izgovore.
„Prijatelj mi je rekao da njegov prijatelj zna čovjeka koji je pokušao izgraditi cjevovod, ali nije uspio.“
„Samo oni koji rano uđu u posao zarade na cjevovodima.“
„Nosio sam kante cijelog života. Držat ću se onoga što znam.“
„Znam ljude koji su izgubili novac u prevari s cjevovodima. Neću da se isto dogodi i meni.“
Pablu i Brunu bilo je žao što tolikim ljudima nedostaje vizije. Ipak, obojica su se pomirila s činjenicom da žive u svijetu vodonoša…
Samo se mali broj ljudi usudi da sanja snove o cjevovodima.
Milijuni ljudi preživljavaju od plaće radeći sve više i više da bi ostali na pozitivnoj nuli ili pregurali iz mjeseca u mjesec. Zašto? Zato što su sve povjerili pogrešnom planu, mijenjajući svoje vrijeme za novac.
A vi? Što vi želite u životu?
Trgovina